POROD IZ EVOLUCIJSKE PERSPEKTIVE

Fiziološki mehanizam poroda je uvijek isti, ono što sigurno nije su porodne prakse i kulturne razlike. Generalno se može zaključiti da se s industrijskom revolucijom pojavila pojačana potreba za nadzorom prirode (poroda kao prirodnog čina) utemeljena na strahu koji je zajedno s razvojem biomedicine rezultirao relativno ujednačenim porodnim praksama koje se značajno razlikuju od predmodernih normi.

Postoje i velike kulturne razlike u ritualnom postupanju s porodom, ali i velike sličnosti – primjerice, sva predmoderna društva karakterizira je SLOBODA KRETANJA, uspravni položaj, prisutnost osobe koja pomaže porod ili ženskih članova društva koji predstavljaju oblik podrške, dojenje i co-sleeping. Naša instiktivna fiziologija bila je očito poprilično poštovana u predmodernim društvima.

Primati (osim ljudi) obično imaju potrebu rađati sami pod okriljem noći, dok žene gotovo uvijek traže pomoć drugih ljudi (prijatelja, babice, rodbine). Biološka antropologija drži da su u određenom trenutku ljudske povijesti koristi od poroda uz pomoć treće osobe nadmašile (ne)sigurnost samotnog poroda. Zapravo, vrlo malo društava idealizira porod bez pomoći, a i u onima koja to čine na taj način rađaju samo žene kojima to nije prvi porod i one s nekompliciranim porodima.

Jedinstvena ljudska potreba za pomoćnicom u porodu razvila se kao odgovor na 3 važne razlike između poroda kod ljudi u odnosu na druge primate:

Prva je razlika u tome da se ljudske bebe gotovo uvijek rađaju okrenute prema majci zbog čega je teško samostalno spustiti se, uhvatiti bebu i očistiti dišni put ili ukloniti pupkovinu oko vrata.

Ljudi rađaju dojenčad koja je u potpunosti ovisna o majkama od trenutka poroda. Bespomoćnost djeteta može biti razlog zašto dodatne ruke pri porodu doprinose boljim ishodima, posebno tamo gdje su majke iscrpljene posebno dugim i teškim porodom.

Snažne porodne emocije (uključujući uzbuđenje, tjeskobu, strah, napetost, radost i neizvjesnost) evolucijski nas potiču na traženje pomoći i potpore i mogu se promatrati kao biokulturne prilagodbe mogućim fiziološkim komplikacijama.

Ove tri komponente ljudskog rađanja zajedno su doprinijele transformaciji procesa iz samotnog u socijalni događaj, ali su isto tako postavile i temelje za intervencije u porodu.

U zapanjujućem kontrastu, porod u industrijskoj i tehnokratskoj eri izgleda bitno različito (ne nužno lošije!) od onoga što se danas smatra dosegom znanosti i medicine – majke koje leže na leđima, spojene na intravenske linije i monitore, okružene strancima. Nesklad između evolucijske fiziologije poroda i suvremenih porodnih intervencija nemoguće je ne vidjeti. Dobro bi bilo podsjetiti se i ponovno uvesti u modu neke od “predmodernih” obrazaca rađanja što uključuje nužne strukturne promjene na razini institucija potrebne za omogućavanje neograničenog kretanja u porodu, uspravni položaji za tiskanje, dostupnost kontinuirane podrške u porodu nasuprot izolacije, uklanjanje kulturoloških i protokolarnih ograničenja koja onemogućavaju neposredan kontakt majke i djeteta nakon poroda itd., s čime bi posljedično poraslo i (narušeno!) povjerenje majki u davatelje skrbi – ginekologa i primalju.

Evolucijski pristup porodu dragocjen je jer nas podsjeća na činjenicu da je porod fiziološki čin u sklopu kojeg mora biti moguće propitivati protokole koji ga okružuju. To posebno vrijedi u kulturama koje stavljaju veliki naglasak isključivo na znanstveni pristup porodu, podcjenjujući i onemogućavajući njegovu “prirodnost“. Ne mora ono što je moderno nužno uvijek biti i najbolje.

Kritičko promišljanje je nužno kako bi porod vidjeli cjelovito, te iz evolucijske perspektive u kombinaciji sa napretkom tehnologije i medicine uzeli najbolje od oba svijeta, a istovremeno prihvatili divlju ljepotu i instinktivnu snagu poroda koju u sebi nosi svaka žena.