EDUKATIVNA CRTICA 3/25

Prekomjerno aktivan mokraćni mjehur je stanje u kojem pacijent ima simptome hitnosti sa ili bez urgentne inkontinencije, obično s učestalošću i nokturijom, u odsutnosti infekcije, metaboličkih poremećaja ili drugih patoloških čimbenika koji bi objasnili ove simptome. Dijagnoza stanja je simptomatska i ne zahtijeva provođenje urodinamičkog testiranja za potvrdu. Hitnost (urgencija) je osjećaj da se mora odmah mokriti zbog straha od gubitka mokraće, a pod učestalost se smatra više od 10 mokrenja u razdoblju od 24 sata. Učestalost u općoj ženskoj populaciji iznosi oko 13–17%, te raste s dobi. Kod žena mlađih od 35 godina prevalencija preaktivnoga mokraćnog mjehura je do 5%, dok u žena starijih od 65 godina prevalencija iznosi 20–30%.

• Simptom koji često prati hitnost je učestalo dnevno mokrenje.
• Noćno mokrenje (nokturija) je simptom koji obično prati hitnost, kad se osoba budi više puta noću radi mokrenja (normalno je mokriti 6-8 puta u jednom danu ili 1-2 puta po noći).
• Prekomjerna aktivnost detruzora karakterizirana je nevoljnim kontrakcijama detruzora tokom faze punjenja mjehura, koje mogu biti spontane ili provocirane.
• S obzirom na prisutnost urgentne inkontinencije, preaktivni mokraćni mjehur može se podijeliti na onaj bez urgentne inkontinencije i sa prisutnom urgentnom inkontinencijom.
• S obzirom na etiologiju preaktivni detruzor može biti idiopatski ili neurogeni.

U etiologiju preaktivnog mjehura spadaju neurološke bolesti (multipla skleroza, cerebrovaskularne bolesti, Parkinsonova i Alzheimerova bolest), lokalni nadražaji mokraćnog mjehura i uretre (cistitis, strana tijela, tumori), teška cistocela ili prolaps svoda rodnice i lijekovi (parasimpatomimetici). Ipak, većina je slučajeva, osim onih u vrlo mladih ili starijih bolesnika, idiopatske prirode.

Već je ranije spomenuto da je preaktivni mjehur dijagnoza koja se temelji na simptomima, što znači da se terapija može uvesti bez provođenja bilo kakvog složenog testiranja.

Metode upravljanja preaktivnim mjehurom ovise o težini problema i njegovom utjecaju na kvalitetu i stil života pacijentice, te se mogu koristiti odvojeno ili u tandemu;

• Vježbanje mjehura (tempirano mokrenje) i trening zdjeličnog dna

Tri su glavne komponente treniranja mjehura: edukacija pacijentice, planirano mokrenje sa sustavnim odgađanjem mokrenja i pozitivno potkrepljenje. Od pacijentice se traži da se odupre/inhibira osjećaj hitnosti, da odgodi mokrenje i da mokri prema rasporedu, a ne prema nagonu za mokrenjem, te da vodi dnevnik mokrenja. Konzervativna terapija, odnosno trening zdjeličnog dna trebao bi biti prva linija obrane u liječenju. Iako konzervativna terapija ne može korigirati uretralnu hipermobilnost, može pomoći jačanjem periuretralne muskulature i poboljšanjem njezina odgovora na porast intraabdominalnog tlaka. 

• Modifikacije ponašanja/životnog stila pacijentica

Uključuje savjete o promjeni životnog stila kao što je smanjenje stresa s obzirom da, uz sve gore navedene medicinske probleme vezane uz preaktivan mokraćni mjehur, stanje može biti povezano i sa stresom/tjeskobom. Biofeedback terapija također daje pozitivne rezultate u smislu relaksacije detruzora kako bi se smanjio broj zabilježenih signala i inhibirale njegove nevoljne kontrakcije. Generalno, skoro pola pacijentica s preaktivnim mjehurom ima umjerene do teške simptome anksioznosti. Uputno je predložiti im smanjenje opterećenja na poslu, zdravu prehranu i redovitu tjelovježbu, kao i rad sa stručnjakom za mentalno zdravlje. 

• Farmakološko liječenje (antimuskarinski lijekovi, lokalno liječenje estrogenima kod postmenopauzalnih žena sa znakovima urogenitalne atrofije, triciklički antidepresivi, Botulin toxin A).

• Funkcionalna elektrostimulacija (FES) je metoda koja se primjenjuje za relaksaciju detruzora. U liječenju urgentne inkontinencije primjenjuje se akutna maksimalna elektrostimulacija strujom jakosti 65–100 mA, u trajanju od 20 minuta na dan, tijekom pet dana.

• Kirurško liječenje

Kirurški zahvat treba razmotriti ako je bihevioralna ili medicinska terapija bez uspjeha. Kao i kod bilo kojeg kirurškog zahvata za inkontinenciju, dostupne kirurške mogućnosti razlikuju se u svojoj invazivnosti, učinkovitosti i trajnosti. 

Za kraj napomena da kako bi se preaktivan mjehur mogao uspješno liječiti on mora prvo biti dijagnosticiran, što znači da žene za taj tip tegoba moraju potražiti stručnu pomoć. U tom smislu zaista ne pomaže činjenica da je u populaciji rodilja ukorijenjeno stereotipno mišljenje da su poremećaji kontinencije normalna, pa i očekivana pojava nakon poroda. Iz tog razloga je iznimno bitna edukacija pacijentica, kao i podizanje svijesti o važnosti prevencije kroz održavanje zdravog životnog stila.