dr. sc. Slavica Žeger- Posted on
Moja razmišljanja o životu i postojanju, o traumama i utjecaju svega što sam doživjela na to kako živim, rađam, odlučujem, krećem se u zadnjih deset godina duboko su pod utjecajem promatranja žena unutar njihovog ključnog životnog iskustva – poroda. Osim razumijevanja tog magičnog plesa hormona i životnih iskustava svake žene dobila sam u zadnjem desetljeću i uvid u svoje postojanje i koliko su naši unutarnji svjetovi važni i utjecajni.
Postoje dvije sfere postojanja. Ona unutar nas, svijet nesvjesnog i svjesnog, svijet misli i fantazija, osjećaja i sjećanja, svijet osjeta koji tumačimo kroz filtere dosadašnjeg iskustva i specifičnosti našeg neurološkog sustava. Druga sfera postojanja je izvan nas, to su naše obitelji, naš posao, naše okruženje. Mjesto gdje se spajaju te dvije sfere je naše tijelo. Tijelo postoji u realnom svijetu, ulazi u interakciju sa okruženjem i tijelo je dom svega neopipljivog unutar nas i ta unutarnja sfera utječe na naše ponašanje u vanjskoj sferi kao i obrnuto.
U trudnoći naša beba je dio našeg unutarnjeg svijeta, kao što smo mi bili jednom dio unutarnjeg svijeta svoje majke. U jednom trenu će naše dijete izroniti iz najdubljeg dijela našeg tijela u vanjski svijet i postati dio našeg vanjskog svijeta. Spone onoga što smo dijelili unutar nas ostaju zauvijek.
Porod u odnosu na sfere
Beba unutar majke je vodeno biće koje živi u jezeru unutar majke. Bebina osjetila se inutero polako pale te uključuju najveći osjetilni organ- kožu. Beba unutar majke je stalno osjetilno stimulirana skučenom maternicom. Beba ima jasne granice u kojima živi, sve je definirano i beba je dio istog sustava s majkom.
Trenutak promjene za majku i dijete je porod. Kontrakcije maternice stišću i stimuliraju tijelo bebe kao nikad do tada. Glavica se nabija na omekšani cerviks i kroz ritmični ples beba se rotira kroz zdjelične kosti. Kada se rađamo prolazak kroz vaginalni kanal koji stišće lubanju i tijelo odigrava se kao prvi čvrsti zagrljaj iz kojeg izlazimo u novi medij – zrak. Zrak nam po prvi puta dotiče kožu. Izlazimo u prostor gdje prvi put pružamo sve ekstremitete i ne osjećamo ograničenje, izlazimo na svjetlost, na hladnoću a napuštamo majku. U tom trenutku majka i beba su i dalje jedan sustav jer majka svojim krvotokom podržava dijete dok se pluća po prvi puta širi i tijelo postaje samodostatno.
Prvi kontakt u idealnim uvjetima u tome novom vanjskom svijetu je majčina koža. Majčina koža miriše poznato, njen zvuk je poznat jer joj srce kuca jednako kako su ga čuli dok su bile unutar nje. Majčina koža nam daje granice koje smo imali u unutarnjem svijetu i nude sigurnost.
Što se dešava s majkom? Majka je i sama prošla taj proces rađanja, i da bi mogla pomoći svom djetetu da izađe, da bi se mogla prepustiti tom procesu mora dozvoliti svojim osjetilima da se prepuste. Ples između majke i djeteta u porodu je kao tango pun strasti. Naša maternica udara ritam, bol nas vodi u pozicije tijela dok naša beba rotira i silazi niže i niže. Tijelo je obično u položaju nagnutom naprijed a majka je u dubokoj koncentracija negdje u unutarnjem svijetu. U tim trenucima majka nema kapaciteta da se nosi s vanjskim svijetom ona je potpuno predana tom unutarnjem ritmu. Emocije koje osjećamo u tom plesu su obično duboke i iskonske, ne izlaze često na površinu ako ikad. Vanjske stvari ju ometaju i ona može zarežati na okolinu koja je ometa u tom najvažnijem činu u njenom životu. Položaji koje zauzima potpuno su nejasni izvana, ali ako majku ne ometamo onda su njeni pokreti potpuno u skladu sa rotacijama bebe. Položaj u kojem je možda isplanirala da rađa nema više smisla i ako si dopusti da je bila u krivu onda će se lakše prilagoditi novoj situaciji i lakše roditi.
Utjecaj životnog iskustva i trauma
Sve mi dok ne dođemo do trenutka u kojem rađamo živimo u svijetu koji je pun izazova i manjih ili većih trauma. Sve mi kroz rano djetinjstvo razvijamo različite obrambene mehanizme unutar našeg unutarnjeg svijeta koji su reakcija na te izazove vanjskog svijeta. To su važni mehanizmi koji nam pomažu da preživimo i očuvamo sebe iznutra i izvana. Ono što opet i iznova primjećujem kada sam uz majke koje rađaju jest da ti naši specifični obrambeni mehanizmi često ne dopuštaju majci da se prepusti skroz unutarnjem impulsu. Za mnoge žene isključivanje iz vanjskog svijeta da bi bile unutar sebe predstavlja prijetnju, čak i ako te prijetnje realno nema. Ako majku taj duboki zov u tijelo ne uspije dovoljno pozvati unutra ona će se morati boriti na dvije fronte – unutar sebe i izvan sebe, a borba uvijek znači adrenalin.
Naša tijela su prepuna mudrih mehanizama koja su se razvijala tisućama godina a u porodu kada se majka osjeća ugroženo tijelo usporava ili zaustavlja proces poroda da bi zaštitilo nas same – jer smo u potpuno ranjivoj poziciji kada smo prepuštene unutarnjem svijetu. Upravo taj mehanizam i razumijevanje samih sebe i svojih strahova i obrana je ključ kako rađamo.
Ljudi su socijalna bića i naš živčani sustav djeluje tako da ne samo da reguliramo sami sebe već i ko-reguliramo ljude oko sebe. To je način kako umirujemo svoje bebe i način kako utječemo jedni na druge. Neupitan je utjecaj emotivnog stanja ljudi oko nas a jasan kao dan je kada uđemo na porod i promatramo utjecaj straha naspram utjecaja mirnog živčanog sustava na rodilju.
Kada naše emociju uđu u vanjski svijet i utječu na okolinu.
Oksitocin i adrenalin su dva hormona koja su antipodi. Oba hormona možemo proizvesti u velikim količinama i oba su i zarazna za ljude oko nas. Da, oksitocin i adrenalin lučimo u vanjski svijet, naša tijela ih otpuštaju u zrak i djeluju na ljude oko nas.
Oksitocin je hormon ljubavi koji otpuštamo tokom ljubljenja, nježnog fizičkog kontakta, tokom seksa i orgazma, tijekom dojenja i tijekom poroda. Oksitocin je hormon povezivanja i bliskosti. Unutar poroda se često desi da se majka, osim u svoju bebu, zaljubi u svoju doulu i a mi u svoje majke. Tolika količina oksitocina koje mi podržavamo i zrcalimo dovode do povezivanja na emotivnoj i hormonalnoj razini. S druge strane adrenalin nas vadi van iz unutarnjeg svijeta i alarmira naš živčani sustav na oprez i akciju u vanjskom svijetu, s adrenalinom u našem krvotoku fiziološki procesi miruju.
Ono što je realnost rađanja u suvremenom svijetu jest da nas adrenalin u porodu napada sa svih strana:
- Od nas samih jer se bojimo boli, smrti, komplikacije, bivanja majkom, da li će nas dijete voljeti, da li ćemo mi voljeti dijete, da li će se sve promijeniti. Tu dolaze u aktivaciju oni naši obrambeni mehanizmi koji se aktiviraju adrenalinom.
- Do adrenalina koji dolazi i iz okoline. Partner se boji hoće li će majka i/ili beba preživjeti, hoće li će uspjeti odraditi to što se očekuje od njih, hoće li će biti sposobni očevi, partneri, hoće li će moći održati svoju obitelj na okupu, hoće li će dovoljno privrjeđivati za njih…
Adrenalin medicinskih djelatnika također snažno djeluje na majke. Medicinski djelatnici nose svoja traumatska iskustva rada u rađaoni, smrt, komplikacije, odgovornost, tužbe, gubitak posla…
U takvom adrenalinskom okruženju tijelo osjeća opasnost i blokira porod dok opasnost ne prođe. Tijelo želi sigurnu okolinu za dijete.
Kako doule pomažu
Ono što mi doule radimo je ko-regulacija majčinog živčanog sustava svojim unutarnjim svijetom, svojim emocijama i svojim smirenim živčanim sustavom. Zrcalimo svojim tijelom prirodne procese tijela koje se nosi s porodom. Kao majka kada koristi svoj zagrljaj da utješi svoje dijete nježnim dodirom, mi smirujemo živčani sustav majke u porodu. Usklađujemo disanje i dajemo do znanja majci da je sigurna. Dajemo majci ponovnu mogućnost da zaroni u svoj unutarnji svijet i dopusti da se porod dogodi.
No da bi to mogle raditi moramo mi biti te koje ulaze u porod smirenog živčanog sustava, bez straha, bez adrenalina, potpuno svjesne svojih obrambenih mehanizama i u kontroli svog unutarnjeg svijeta.
Kroz 10 godina rada s majkama u nevidljivoj sferi poroda dobila sam darove koje nisam ni bila svjesna da postoje kada sam kretala u ovaj poziv. Od razumijevanja svojih unutarnjih mehanizama i reakcija do uvida u tuđe unutarnje svjetove. Pružanje ne osuđujuće podrške majkama koje se bore unutar sebe sa svojom prošlosti, sadašnjosti i budućnosti u tom jednom kratkom ali ključnom događaju u životu je ponizno iskustvo gdje ja više nisam važna, gdje je moj doživljaj svijeta nebitan – samo je bitna ona.
Anita Budak rođena je u Gospiću 1982., ratno dijete.
S 14 odlazi u Zagreb gdje završava ŠPUD i upisuje modni dizajn.
2008., 2010. i 2012. rađa svoje kćeri i mijenja profesionalni put.
2014. završava DONA International doula obuku, te preuzima vodstvo Hrvatske udruge doula.
Od 2015. vodi radionicu Ljudska prava u porodu koju je sama kreirala.
Danas je profesionalna porodna doula i mentor, voditeljica Hrvatske udruge doula i jedna od tri voditeljice Europske mreže doula.
